utorak, 17.09.2013.
Bajke su moguće, samo se trebaju glavni likovi sresti.
Hmm, krenuti pisati ponovno nakon više od godinu i pola. Treba se prisjetiti toga. Nije to tak teško, samo treba naći prave riječi, e a tu već nastaje problem. Na koji način reći sve što bi htjela. Ne znam, ali vrijedi pokušati.
Napokon se i meni događa moja bajka. Napokon mi je stvarnost bolja od snova, a sve zahvaljujući njemu. On je taj koji me nasmije kad mi nije do smjeha. On je taj koji, iako mrzi kad plačem, dozvoljava mi da plačem jer mu je draže da je uz mene kad sam tužna pa da me tješi, nego da to radim sama. On je taj radi kojeg sve ima smisla. On je taj za kog sam spremna uvijek se boriti.
Ponekad se zapitam da li je sve to moguće. Da li je moguće da netko voli mene onoliko koliko i ja njega? Da li je moguće da imamo toliko slična/ista mišljenja da nam se dogovori svode na tri minute? Da li je moguće da moji nekoga toliko vole i ispituju toliko za njega? Da li je moguće da postoji netko tako dobar i poseban? Da li je moguće da je tu još uvijek?
Pet minuta u njegovom društvu i više se ne pitam niti jedno od tih pitanja. Jer on je zaista tu. Zaista je stvaran. Zaista je toliko poseban. Znam da se njega mogu osloniti. Znam, iako je to zaista čudno, posebice za mene, da nikud ne ide. Znam da je tu. Znam da me zaista voli. I znam da zaista misli sve što kaže. Nema toga što me na njemu smeta. Nema toga što bi promjenila. On je moje savršenstvo. Moje sve.
Riječi ne mogu opisati moje osjećaje. Nemoguće je naći riječ koja može dočarati tu veličinu, tu širinu, tu jačinu. Nema riječi koja može opisati što je sve napravio za mene i koliko me je promjenio. Po prvi puta mogu reći da mi se sviđa kakva sam. Sve je to zahvaljujući njemu. Mojoj srodnoj duši. Mojoj boljoj polovici. Zahvaljujući onom za kojeg me je Bog toliko čuvao.
Sjećam se sebe prije dvije godine. Skeptična. Bez vjere da postoji netko za mene. Bez vjere da je netko sposoban biti sa mnom u vezi. Bez vjere da postoji netko tko će me voljeti onakvu kakva ja jesam, sa svim mojim manama i sa svim mojim vrlinama. Bila sam razočarana dovoljno puta da odustanem, da si pustim mira. Znam kako je biti uvijek ona koja završi povrijeđena. Znam kako je prerano se prepustiti i zaljubiti. Znam kako je završiti izigrana i shvatiti da je netko lagao cijelo vrijeme. Znam. Ali isto tako znam da je istina, da nakon kiše dolazi sunce i da kad se najmanje nadaš će doći onaj pravi. Nikada nisam vjerovala u tako nešto i uvijek sam govorila svima osim meni, ali proživjela sam to i znam o čemu pričam. "Čuda" su zaista moguća. Kada najmanje se nadaš ostvarit će se. Samo moraš paziti da ne propustiš priliku. Koliko god bilo teško uvijek moraš dati šansu, možda te i taj povrijedi, ali kada dođe onaj pravi shvatit ćeš da je bilo vrijedno toga. Nitko te ne može uvijeriti da je drugačije.
Ja svoju bajku živim. Živim od onog dana kad sam ga upoznala. Od onog dana kad sam dobila njegov prvi odgovor na poruku. Od onog dana kad sam prvi put s njim plesala. Od onda živim svoju bajku i od onda je tek moj život stvarno počeo. Svatko će naći onog nekog ako ne odustane, jer...
- 18:33 -
nedjelja, 12.02.2012.
Sport u <3
Svjesna sam toga da je čudno što ja pišem o ovoj temi ,jer sam cura i ima još uvijek pojedinaca koji smatraju da curama nije mjesto u sportu i da se time zamaraju, ali nije me briga. Ja se zamaram. Mene je briga. Meni je stalo. Sport mi je od malena u krvi. Od malena sam se počela baviti sportom, prvo sam trenirala plivanje, ali sam odustala i radije se prebacila na rukomet. Nakon toga sam rukomet trenirala 12 godina, dok se nisam ozljedila. Prek zimskih praznika sam skijala. Volim u parku odigrati košarku. Volim se rolati. Volim pratiti svaku vrstu sporta (rukomet, nogomet, košarku, odbojku, skijanje, box, atletiku,...čak i šah ako je potrebno). I zato smatram da je uredu da pišem o ovoj temi.
Prva stvar nogomet. Naravno da svi pomisle na Real i Barcelonu. Ok priznajem, pomislim i ja dosta često. I priznajem da navijam za Barcelonu, ali ovo nemam veze s tim. Sve je to napuhano i samo se govori i naslađuje kada neki od njih pobjedi ondosno izgubi. To nije bitno. Ako si pravi navijač pa navijao ti za klub koji igra u svjetskoj klasi ili neku najobičniju "selsku" ligu navijaš za njega i kad gubi i kad pobjeđuje. Uvijek si spreman ponosno reći za koga navijati. Znaš neke stvari o povijesti kluba, trofejima, igračima, ali najvažnije, znaš zašto navijaš za taj klub, ne zato jer je to taj klub već radi nekih drugih razloga. Ne zato jer za nejga navija tvoj prijatelj/dečko/cura,.. Za klub se navija zato jer ti se sviđa način na koji igraju. Sviđa ti se odnos koji imaju među sobom i način na koji se odnose prema protivnicima. Sviđa ti se to što su složni. Što su zadovoljni i imaju nekakav odnos sa navijačima. Sviđaju ti se radi nekog igrača koji te se posebno dojimio sa načinom igre, asistencijom, golom,.. E pa ja sam ponosna na klubove za koje navijam. Navijam za klub iz svojeg mjesta i možda nemaju najbolje rezultate, ali za taj klub mi igraju oba brata i pratim sve njihove utakmice. Za taj klub mi je djed igrao. Za taj klub mi je igrao tetak i za taj klub je igrao od mame i tate prijatelj. I ponosna sam na to da mogu vidjet ime i prezime nekoga koga znam, i do koga mi je stalo u novinama. Pa makar to bio Zagorski list, i makar nitko dalje ne čuo za njih, oni su moji 'mali' pobjednici i ponos.
A sad futsal! Da, svima je to sad tema radi eura, ali ja pratim i mali nogomet. Ne na području Hrvatske, tj. ne tako često, ali da na prostoru Krapinsko-Zagorske županije. Ja sam vjerojatno jedna od rijetkih cura koja to prati. Uzmem brata, sjednem u auto, odvezemo se kamo je potrebno i odgledamo dobar turnir. E pa što se tiče naše futsal reprezentacije, moram reći svoje stajalište. Dečki su igrali na domaćem terenu (što nekad zna biti i dosta veliki teret).Ponjeli su se kao pravi sportaši. Borili su se do zadnjeg trenutka i završili su kao potpuni pobjednici. Osvojili su izvrsno četvrto mjesto. Proširili su si publiku i ljude koji će se sigurno sad puno češće pitati gdje je naša futsal reprezentacija, kako igraju, kakve rezultate postižu, ali isto tako i kako su se i pojedini igrači proslavili i proširili si mogućnosti. Definitivno moramo biti ponosni na njih, četvrto mjesto je ogromno postignuće, a najgore je to što se nitko tome nije nadao. Dečki su mladi imaju još puno vremena da proširuju svoje znanje i poprave se. Ali ima puno potencijala u njimai samo trebamo biti ponosni na njih i bodriti ih i i dalje.
Kauboji! Rukomet. Trenirala sam ga i znam koliko je težak i koliko je naporno ga trenirati. Potrebno je puno žrtve. Pretrpe se velike ozljede. Nakon svake utakmice si sav u modricama. Ali to je ljubav. I svako postignuće je veliko, od samih kvalifikacija na velika natjecanja, a naši kauboju su definitivno i puno bolji od toga. U samom su vrhu svijeta, na svakom natjecanju su na postolju i osvajaju medalje. To je ogromno postignuće i dokaz da su u top tri reprezentacije na svijetu. I to već duže vrijeme, a to je ogromno postignuće.
Skijanje! Ivica. Svaka čast, bori se. Voli to što radi. Trudi se biti najbolji. Zasluženo ima naziv profesora jer pojedine zaostatke koje je nadoknadio u kombinaciji i pojedini načini na koje je skijao i pobjedio su zaista profesorski. Ima pored sebe obitelj koja je uz njega i koja ga bodri. Sestru u čijoj je sjeni dugo živi, ali sada se vidi da su oboje iznimni talenti i da je puno toga trud i zalaganje njihovog oca.
Općenito, treba biti ponosan na sve naše sportaše. Da ja sam cura i pišem o ovoj tem i mislim da znam više o toj temi od pojedinih dečkiju. Ponosna sam na sve naše uspjehe. Od naših klubova, do naši reprezentativaca, do naših paraolimpijaca. Ponosna sam na sve njih. I znam da imamo našek Hrvata u reprezentaciji red bulla za ekstremni biciklizam. I znam da trebamo biti ponosni da tako "mala" država postiže tako velike uspjehe. Trebamo biti ponosni i dok nisu najbolji, a ne onda biti protiv njih, a bodriti ih samo dok pobjeđuju. Oni su se žrtvovali za sport. I bore se da budu najbolji. I kao takvi predstavljaju našu državu u Europi i svijetu. To bi već trebalo biti dovoljno da budu naši heroji. A svi oni koji kažu da mogu bolje i da bi oni to bolje napravili (Živi bili pa vidjeli. Prvo se dignite iz tog naslonjača i pokreniti, a onda ako možete bolje trudite se, borite se, žrtvujte više od pola svog života, umjesto obiteljskih okupljanja budite na utakmicama i na pripremama. Trudite se, uđite u reprezentaciju i u najuži izbor najboljih i vjerovat ću, a do onda šutite. Ne govorite i uspoređujte se s ljudima koje nikad niste upoznali i na čijem mjestu nikada niste bili. Zato jer neznate što su oni proživjeli i bez čega su ostali. Oni su izgubili dio svoje mladosti, tj samo su ga proživjeli na drugačiji način. Nama "normalnima" ljudima nevjerojatan način, bez izlazaka, bez opijanja, sa ranim buđenjima ujutro, sa vlastitim žrtvovanjem, sa vlastitim odlascima u teretanu da budu još bolji, sa vlastitim odlascima na trčanje da poprave kondiciju, sa vlastitim odlukama koje nikad nisu svima bile potpuno jasne ali njima je bilo sve točno onako kako su oni htjeli. I zato, ponosna sam što sam Hrvatica i što se mogu pohvaliti da živim u državi sa iznimno mnogo talenata i sportaša koji nas svakim danom čine sve poznatijima u svijetu.
- 12:00 -
ponedjeljak, 06.02.2012.
I wonder why?
I onda me ljudi pitaju zašto nemam dečka. NEZNAM. Ok, neznam. Pustite me na miru. NEZNAM.
Sve je dobro. Doma znaju da kad ću imati nekoga da ću reći. Ali onda dolaze prijatelji od mame i tate. Pa kak nemaš dečka? Pa kaj budeš ostala stara puca? Pa kaj ti radiš da ih sve otjeraš od sebe? Onak, miraaaa malo. Ali onda me navedu na razmišljanje. Očigledno je suđeno da ja nemam nikoga. Istina je da bolje sama nego bilo s kim, ali opet, voljela bi da me neko grli, ljubi, drži za ruku.
Najbolji prijatelj kaže da mu nije jasno. Da sam cura kakvu bi svaki dečko poželio.
*Pratim sport. Ali zbilja pratim sport (Frend kaže da znam o sportu više od nekih dečkiju.). Jednostavno volim pogledati utakmicu, trku, borbu ili bilo što vezano sa sportom.
*Volim izlaziti. Izlazim inače svaki petak i subotu. I ok, shvaćam da se u vezi treba žrtvovati, ali isto tako dečko mora biti onda svjestan da mu ja neću braniti da ide van, bilo to s ženskim ili muškim društvom, ali očekujem isto od njega.
*Preko tjedna sam u Zagrebu, jer sam na faksu. Ali spremna sam onda preko tjedna ako je potrebno učiti ko kreten da imam vikend slobodna za mene i njega (U slučaju da dečko nije u Zagrebu preko tjedna.). Ali isto tako sam spremna preko tjedna se nalaziti s njim (U slučaju da dečko je u Zagrebu preko tjedna.) pa onda učiti a vikend i preko noći ili se buditi rano ujutro. Spremna sam se žrtvovati i prilagoditi.
*Nisam jedna od onih djevojaka koja mora svake sekunde znati gdje joj je dečko. Ja dečku vjerujem, ako mu ne vjerujem neću niti ulaziti u vezu s njim. Ali očekujem da će i on meni vjerovati, a ne da prvo vjeruje svima oko mene pa tek onda meni. Povjerenje je sastavni dio svake veze.
*I sad, ono najvažnije, kakvog dečka ja želim. Voljela bi da prati sport kao i ja, ali to nije presudno. Voljela bi da zna plesati, ali ni to nije presudno. Voljela bi da je viši od mene dok nosim štikle, ali nemora biti. Voljela bih da sluša istu muziku kao i ja, ali to nije presudno. Voljela bi da volimo isti tip mjesta za izlazak, ali nije presudno. Voljela bi da ne puši, ali nije presudno. Voljela bi da voli izaći van i slaviti, ali ne pretjerano, ali nije presudno. Voljela bi da ide na fakultet, ali to nije presudno. Voljela bi da je stariji od mene, ali to nije presudno. Bitno mi je da mogu s njim pričati satima a da ne dosadimo jedan drugome. Bitno je da kad s njim provodim vrijeme uživam. Da ne želim da se rastanemo. Bitno mi je da me shvaća (Da sam ja preko tjedna u Zagrebu i da mi treba izlaza u petak da se vidim sa frendovima. To ne znači da on nemože ići samnom van. Baš suprotno ako želi da upozna moje društvo dapače. Ali mora biti svjestan da je meni potreban izlazak da se vidim s ljudima i da izbacim sve negativno iz prethodnog tjedna van kroz ples.). Bitno mi je da me vjeruje. Bitno mi je da shvati da nisam dobre volje i kad kažem da je sve ok. Bitno mi je da me iznenada zagrli i ne radi ništa drugo, da me zagrli kao da ne želi da se odvojimo jedno od drugoga. Bitno mi je da me može nasmijati i kad mi se čini da se cijeli svijet ruši. Bitno mi je da je iskren prema meni jer ne trpim laži. Bitno mi je da me voli onakvu kakva jesam (U mojim najboljim i najgorim izdanjima.), a ne onakvu kakva bi mogla biti. Bitno mi je da ne računa da ću se promjeniti (Svoj karakter. Vedrost, tvrdoglavost, iskrenost, direktnost,...). Bitno mi je da odmah u startu upozna moje najbolje prijatelje i ne smatra ih kao prijetnju (Jer su moji najbolji prijatelji dečki. Ali jednostavno mora shvatiti da ih volim kao braću i da ako me ikad stavi u poziciju da moram birati između njega i prijatelja mora biti svjestan da ću odabrati prijatelje.). Bitno mi je da je živi i u onim trenucima kad mene nema pored njega (Da se ne zatvara u sobu i ne izlazi jer ga je strah da ću učiniti nešto što nesmije ili da ne želi izlaziti bez mene. Mora biti svjestan da ću ja izlaziti sa curama nekad i da on neće biti pored mene. To ne znaći da ga ne volim i da mi nije stalo nego je ljepo tu i tamo biti na samo s curama i pričati o ženskim problemima. A ako ne izlazi van jer ga je strah da ne napravi nekakvu glupost, oprosti, ali doviđenja. Kako da ti ja vjerujem kad si ti sam ne vjeruješ.). Bitno mi je da zna što želi od života (Od posla, faksa, mene, života opčenito.). Bitno mi je da ima svoje ja i da neda da ga neko drastično mjenja jer on zna tko je i što je.
Eto jesam li ja tako komlicirana. Tražim li zaista previše? Sad kad pogledam, očigledno tražim! Pošto nemogu imati nikoga. Jesam li zaista tako komplicirana? Zar me je zaista toliko teško shvatiti?
- 09:15 -
ponedjeljak, 05.12.2011.
Stvari se mjenjaju, vrijeme prolazi, ljudi se mijenjaju. To sam JA. Nova JA.
Večeras dolazi. Napokon. Jesu li čizmice čiste? Je li sve spremno? Želje su tu? Znate što želite? Nove cipele? Novi kompjutor? Neki novi odjevni predmet? Jesam li blizu? Jesam li pogodila? Znam da je tako. Bila sam i ja u takvome periodu. I ja sam svašta takvoga željela. Ustvari još prošle godine sam bila toliko površna. Mogla bih reči glupa. Ali sve se mijenja. Ljudi se mjenjaju. Vrijeme prolazi i sazrijevamo. Da, moguće da je to. Zrelija sam. Razmišljam o drugačijim stvarima. Neke stvari/ljudi/događaji su mi nekada predstavljali sve i bili su mi presudni i oko toga mi se je vrtio cijeli svijet, a sada kada razmišljam koliko sam bila glupa i nezahvalna i koliko pojedine stvari mi danas više nemaju smisla. Pojedini ljudi su mi postali potpuni stranci. Događaji su mi postali nepotrebni. Stvari su nebitne i samo su stvari. Promjenila sam se. To sam ista ja. Ali ovaj put sam svijesna toga što hoću. Neki žele njega/nju, nove cipele, novi mobitel, bolje ocjene u školi, bolje plačeni posao... Ja ove godine ne želim ništa od toga. Netreba mi (Dobro ne ću lagati mnogo toga bi mi dobro došlo, ali mogu živjeti i bez toga, kako sam do sada tako mogu i dalje). Ove godine želim ono što več imam, ali to želim za cijelu iduću godinu i za sve naredne godine.
Želim, mnogo toga, počevši od toga da moji roditelji i dalje budu ovako dobri. Da mi i dalje daju ovakvu podršku kakvu sam i do sad dobivala od njih. Da i dalje o svemu otvoreno pričamo. Da me zezaju kad upoznam nekoga dečka. Da me tjeraju da učim i da budem dobra na fakultetu. Da budu uz mene bez obzira na sve. Da shvate da ih neizmjerno volim (iako to več i sad znaju). Da moja braća (s kojima se često znam i posvađati i ljutiti se na njih iako se ne vidimo često) shvate koliko smo ustvari jedno drugome bitni, da se počnu cijeniti, prestanu svađati i jednostavno da se vole. I znam da tražim puno jer su još mali (mislim, mlađi od mene) ali moraju shvati bit cijelih ovih blagdana i da je najvažnije da je obitelj na okupu. Da moje bake i djed budu živi i zdravi. Da budu i dalje tako puni života, aktivni i spremni uvijek pomoći. Da budu sretni i da uživaju. Da moji prijatelji ostanu uz mene i da mi se ne dogodi ponovno da mi netko zabije nož u leđa. Da mi ostanu prava potpora u dobru i zlu i da me poštuju. Da svi članovi moje obitelji budu blagoslovljeni, puni mira, bez puno briga, da si nađu posao ako ga nemaju, da srede sve dugove ako ih imaju i da budu sretni. I najvažnije da svi moji bližnji koji su napustili ovaj svijet budu svijesni da mi užasno nedostaju. Da bi dala sve što mogu da čujem na trenutak ponovno njihove glasove, smijeh, sve. Da bi voljela na trenutak otiči do njih samo da im kažem da ih nisam zaboravila da su još uvijek u mojem srcu i da ih ne puštam odatle i da im pokažem da su u mojim mislim uvijek, a posebno za ove blagdane kad je sve u krugu obitelji. I sada, ako itko ovo čita nek razmisli što je želio za Svetog Nikolu i nadolazeći Božić. A onda neka razmisli jeli išta od toga ustvari bitino. Još nije kasno, stignete promjeniti želju. Zaželite iz dubine srca, bez da išta tražite za uzvrat i ostvarit će se.
- 16:32 -
ponedjeljak, 19.09.2011.
my BF
Ona je posebna. Trenutno se nalazi u istim sranjima ko i ja. U jednu ruku mi je drago jer barem netko zna kako mi je. A u drugu, užasno mi je žao jer ne želim da netko pati kao ja. A pogotovo ne ona. Jer je ona posebna. Prava je ljepotica. Njen osmjeh mi uljepša dan. Njene oči me ispune srećom. Ona je ona koja me nasmijava i čini sretnom. Nasmijava me kad mi je to najpotrebnije. Kad mi je teško i kad mi je najviše potreban netko ona je tu. Pošalje mi poruku ili me nazove. Sasluša me, da mi savjet, kažemi da je uz mene. Da mi nadu da postoji bolje sutra. Kad govorim gluposti naljuti se na mene. Kad kažem nešto protiv sebe ko prava prijateljica me uvjeri u suprotno. Kad imam manjak samopouzdanja ona mi ga podigne na zavidnu razinu. Kad god je sama doma me nazove da dođem na kavu. Zove me kad me treba, kad joj je dosadno ili jednostavno kad joj falim. Iznenadam si kaže da me voli i izmami ogroman osmjeh na mojem licu jer znam da je to rekla jer tako misli. Obožavam kad idemo skupa van. Smijemo se, zezamo, zabavljamo i jednostavno uživamo. Obožavam kad ju vozim doma. Obožavam kad se skupa smijemo ko idioti. Obožavam kad kod nej radimo kolač. Uz nju se osjećam sretnom i sigurnom. Znam da je uz mene usprkos svemu. I nadam se da zna da sam uvijek uz nju u bilo koje doba dana ili noći da ću uvijek biti tu za nju. I da mi je užasno drago što smo se počele družiti i da je ne želim izgubiti iz svog života. Jer ona je zaslužna za to da sam ja i dan danas ovdje. Jer njene rječi su mi dale snagu da živim dalje. Ja nju volim. I dala bi život za nju. Zato onaj koji nju povrijedi je povrjedio i mene. I onaj koji hoće nju dirati dira i u mene. Ona je moja i nedam da ju itko povrijedi ili joj naudi jer je ona moja i čini moj život lakšim. NEKA NIKO NEDIRA U MOJ MALI DIO SVEMIRA.
- 16:37 -
utorak, 06.09.2011.
Misliš jedno, a govoriš drugo.
OK, sad konačno mi ništa nije jasno. Ali ovaj put barem znam da sam ja za sve kriva. I iskreno, ako je to razlog što je sve prekinuto, pa, mogu reči da mi je drago. Oduprjela sam se svojem nagonu i držala sam se svojih uvjerenja. Rekla sam NE. Iako u sebi to nisam htjela rekla sam i sad sam svjesna koliko sam snaga imala njemu reči NE. Ponosna sam na sebe. Jer iako onog trenutka kad se je on okrenuo sam požalila tu riječ, ta dva slova, nakon razmišljanja sam shvatila da sam imala pravo i da sam dobro rekla. Nitko me nema pravo prisiljavati na bilo što i na tome ostaje. Iako i sad kad razmišljam pokušavam zaključiti što bi bilo da sam rekla drugačije, ali znam, bilo bi iskoristi pa odbaci. Isto kako je i sada, ali sada barem manje boli. Manje boli svaki trenutak kad te vidim i svaki trenutak kad pomislim na tebe (a ima ih) manje boli. Neznam kako da to nazovem, hrabrost, ludost, glupost. Neznam. Ali znam da sam ponosna iako me boli. Ostala sam pri svojemu i ići ću s tim dokraja. Onaj kojem ću ja reči DA morat će se dobro debelo potruditi da bi čuo to. A kad čuje to ja ću znati da mu nije samo do toga i da mu je stalo do mene kao do osobe. A ako se ne želi natezati, e pa, boli me i patim, ali moje DA neće čuti tako lako. Iako ništa nema smisla sve će doći na svoje. Nadam se. Jer nada umire posljednja. A onog trena kad neko njega zajebe, e onda će shvatiti što je sve mogao imati u meni.
- 11:40 -
utorak, 30.08.2011.
Svi oni koji su nakon svega još uvijek uz mene.
Ne sviđa mi se što toliko ljudi suosjeća sa mnom. Ne sviđa mi se samo iz jednog razloga. Poznavala ih ja ili ne, voljala ih ili mrzila ne volim kada ljudi prolaze kroz bol kroz koju ja prolazim. Kroz onu tugu i patnju. Ali nije poanta u tome. Sviđa mi se kada u svemu tome imam svoje posebne ljude koji znaju da nisam dobre volje i sa samom svojom pojavom izmame osmjeh na mome licu. Ovaj post je posvečen njima. Neću ih imenovati jer čak i pojedini ljudi koje ne poznam tako dobro sa nekim komentarom me usreće. Ovo je za sve vas. Vas koji me slušate ili čitate i zante kako mi je. Vas koji slušate i čitate i neznate kako mi je ali ste uz mene. Slušate me. Podržavate me. Usrećujete me. Pokušavate mi odvratiti misli od svega i jednostavno me nasmijati. Ovo je način da vam zahvalim. Da znate da sam svjesna vašeg postojanja i vašeg žrtvovanja za mene. Moja ovisnost je ogromna. Moja ovisnost je o VAMA i NAŠIM trenucima. Ispuniti nečija očekivanja je teško. Moja nije. Moje očekivanje je da ste tu. Kad ste mi najpotrebniji ali i kad niste. Kad sam tužna i kad sam sretna. Kad mi sve ima i nema smisla. Vi ste meni sve. Usrečujete me svakim danom sve više i više i ispunjavate moj život. Dan kad sam vas upoznala i kad smo se počeli družiti je moj život počeo imati smisla. Vi ste pokretači mojega života. I zato vam hvala.
- 15:15 -
subota, 20.08.2011.
život je igra koju treba znati odigrati
Jesam? Da, uspjela sam. Uspjela sam sama sebe zakopati i uništiti. Uspjela sam napraviti ono što sam izbjegaval cijel svoj život. Uspjela sam sama sebe zakopati i uništiti. Uspjela sma nakon jako dugo vremena sama sebe potjerati na plač. Uspjela sam sve to sama. Svašta uspjevam u zadnje vrijeem. Najgore je što uspjevam sve ono protiv čega se borim i trudim da se inače ne dogodi. Više mi ništa nije jasno. Sve mi ostaje neizračeno i zbunjujuče. I borim se, borim se protiv toga kako bi preživjela i nebi patila, ali uvijek izgubim bitku. Uvijek ja završim kao onaj koji ispašta, onaj kojega boli i onaj koji gine. Ima li uopće sve to smisla. Nema. Meni nema, ali svaki put se nadam da je ovaj put drugačije. I svaki put se prevarim. Prilika za sreću, nemogu reči da je nemam, jer imam, ali s ljudima s kojima ja znam da nebi bila sretna. Uvijek se zagledam u krivoga i uvijek poželim krivoga. Možda čak i poželim dobroga ali on niti sekunde ne poželi mene. To je sreća. Sreća je svaki put pogoditi krivoga. Borim se. I uvijek ću se boriti, jer tamo negdje vani, u tom ogromnom svijetu mora postojati netko za mene i samo molim Boga da mi da znak kada ga ugledam da je on taj i da mi da snage da ga budem vrijedna. Nije sve tako lijepo kako svi misle. Život je jedna velika igra koju treba znati odigrati. Ja, ja sam ona koja se bori i neda igri da joj kontrolira život nego ga kontroliram ja. Ali bilo bi lakše da je još netko sa mnom na tom putu.
- 14:36 -
utorak, 16.08.2011.
Tjeraš me da si mislim što ti želiš, umjesto da mi otvoreno kažeš, jer možda želimo isto.
Totalno sam zbunjena i mislim da mi nikad nebude jasna ta muška psiha i muški mozak. NIšta mi nema smisla. Možda sam ja toliko zatucana i glupa ali mi nije jasno. Najbolji prijatelj ili prijateljica i dalje odabirem prijatelja. Jednostavno, zna shvatiti i mušku stranu priče i uvijek je tu za dati savjet i pomoći mi, ali dečko kao osoba u koju se zaljubiš, e to jednostavno ne kužim. Ko da su to dvije različite osobe. Da, vjerojanto naslov na kraju nebude imal veze s tekstom ali nema veze. Zbunjuje me i užasava pomisao da sam se zaljubila, ali kako stvari stoje jesam. Užasava me to jer neznam što on misli/osjeća prema meni. Ima osjećaj da sam mu bila samo jedna od onih u prolazu. Znate taj osjećaj? Kad misliš da bi možda moglo biti nešto s toga i onda shvatiš da je to jedno veliko NIŠTA. Onaj osjećaj kada se nadaš i sama sebe uvjeravaš da ovaj put jednostavno mora biti drugačije, e pa više nisam sigurna kolko vjerujem u to. Možda je stvar i problem u meni, možda sam ja ona koja je kriva. Možda sam prenapasna. Možda sam predosadna. Možda sam preobična. Možda sam, možda sam,... I tako bi mogla ići i pisati u nedogled. Valjda postoji dečko koji će me jednoga dana voljeti. I to takvu kakva jesam, a ne onakvu kakva bi mogla biti. Tražim li puno. Samo tražim nekoga kome je stalo. Istina je da bi htjela ja tu još puno detalja dodatno, ali ako nekome nije stalo onda sve pada u vodu. Treba mi ljubav, ali postoji još jedan problem. Ta ljubav mora biti uzajamna. A trenutno, tu ljubav mi može pružiti samo jedna osoba. ON. A on,.. pa on je ukratko ono što ja sad želim. Nemogu reči da je najljepši jer ima i ljepših sigurno, nemogu reči da je najpametnij jer još mnogo toga nezna i tek treba istražiti, nemogu reči da je najbolji jer sigurno ima mana, ali on je trenutno moj izbor. On je ono što želim i on je ono što mi trenutno treba. Imali smisla nadati se tome. Pa, neznam. Ali kad se najmanje nadam on mi pošalje poruku. Kad se najmanje nadam pita me gdi sam kao da želi da se vidimo. Kad se najmanje nadam ugledam ga i sretnija sam. Kad se najmanje nadam uhvatim njegov pogled i dobim njegov osmjeh, i to je sve što mi treba. Ali onda dođu one noći, kad nemogu spavati i onda razmišljam. Razmišljam o tome da onaj pogled možda uopće nije bio za mene nego za neku drugu. Da me možda samo želi iskoristiti ili izigrati da ispadne frajer. Ali ne, nije on takav, ili možda... Neznam. Kad bi barem sve bilo jednsotavnije. Da barem nema upletenih tih osjećaja. Da mi je svejedno sve bi bilo lakše. Otišla bi do njega rekla bi mu želim te, pa nek on odluči što želi. A sad, kad mi je stalo nemogu. Neznam čega me je više strah. Toga da mi kaže da njemu nije stalo i da on mene ne želi ili toga da kaže da me želi i da onda dođe onaj kobni ALI... Ma ne, nisam ja te sreće da on mene želi. Nisam ja te sreće da ponovno osjetim njegove poljupce. Bilo je jednom i nikada više. Mislim da je to puno vjerojatnija solucija. Ali opet se nadam. I vjerojatno ću opet izvisiti i ispasti naivna glupača i vjerojatno ću opet prolaziti kroz ko zna što samo da ga zaboravim, ali nema veze. BIo je vrijedno. Svakog smjeha, svakog daha, svakog poljupca. Jedna večer bila je dovoljna za sve. Da se zaljubim? Pa ne, ili da. Nemogu još reći da je to zaljubljenost. Ali da, sjetim ga se kad se najmanje nadam. Poželim ga čim se sjetim one večeri. Nasmijem se kad se sjetim kako je do svega toga uopće došlo. Jednostavno, sretnija sam kad ga se sjetim. Osjeća li isto, sumnjam. Ustvari, gotovo sam 100% sigurna da ne osjeća, ali nada je nada. Osjećaš li isto što i ja, ili barem slično, sjetiš li me se i poželiš li me? Reci i bit će nam lakše i tebi i meni. Meni da se rješim tog tereta i znam na čemu sam, a tebi zato što, a neznam zašto, ali ok. OSJEĆAŠ LI IŠTA?
- 10:44 -
petak, 12.08.2011.
gledaj svijet kroz šarene naočale
Pitam se ponekad ima li uopće smisla nadati se bilo čemu, i onda shvatim da ima. Oduševim se kad me nešto iznenadi, a nada me drži na životu. Onaj osjećaj kada te prijatelj iznenada nazove nakon što se dugo niste vidjeli i kaže: "Ok, čul sam tvoj glas sad mogu ići dalje.". Onaj neobjašnjivo osjećaj kad shvatiš da postoje ljudi kojima je zaista stalo. Osjećaj koji te u potpunosti ispuni kao osobu iako nisi ni sama sigurna zašto jer je nekim ljudima nebitno. E pa meni je bitno ono kaj je meni bitno. Meni je bitno da uživam s frendovima i da znam ko su mi pravi frendovi kojima mogu vjerovati. Meni je bitno da više prestane Regeneracija gorjeti jer je to dio povijesti mojega grada. Meni je bitno da se moji vrate s mora jer, iako sam ih vidla prekjučer zadnji put kad sam bila kod njih na moru, mi užasno jako fale. Meni je bitno da uživam uz glazbu i uz nju se opustim i plešem i gubim svaki atom snage. Iako to možda ne izgleda najljepše i najprivlačnje ja to volim i ja u tome uživam. To je moj trenutak (više trenutaka, ali mojih) u kojima sam ja JA, onakva kakva zaista jesam i onakva kakva želim biti. Sve ima svoj smisao, i ti i ja i cijeli ovaj svijet. Sve se tako savršeno nesavršeno preklapa i sve na neki čuda način uvijek završi dobro. To su jednostavno činjenice i tak to je. Zato uživaj i bio pesimist ili optimist znaj da na kraju sve završi dobro.
- 07:45 -
